Bez proturječnosti (korupcije) i sukoba (obmane) nema napretka

Europa –požurite, jer si bumo sve pokrali!

     Nekoliko naizgled nevažnih detalja ispisanih sitnim slovima u dnevnom novinstvu i stidljivo plasiranih kroz elektronske medije ponovo daju razloga teoretičarima zavjera, koje ja posebno volim, za razmišljanje. Kako mi Hrvati nikada nismo bili u Europi, odnosno njen dio, osim u ulozi vazala velikih sila, krajina prema Turcima ili "predziđe kršćanstva", nekako sam skeptičan (neka mi, prosim, za to oproste i dva stara prijatelja, Sanader i onaj tko će naslijediti umrlog nam Račana, op.a.) glede naših izgleda da postanemo ravnopravni partneri zemljama poput Velike Britanije, Njemačke ili Francuske u nekom budućem Europskom parlamentu.  
    Majušni incident, kada se Chirac (tada još gazda,op.a.) digao i napustio dvoranu za vrijeme jedne europske sjednice iziritiran činjenicom da je francuski predstavnik govorio engleskim jezikom, pokazuje da Francuzi, koji su odgovorni za pojam "šovinizam" i čiji je jezik još uvijek službeni u svjetskoj diplomaciji, još uvijek u srcu ova balkanska plemena i one još istočnije ne doživljavaju kao one koji bi im u kulturološkom smislu bili ravni. A kamoli onda kada se počne raditi o lovi i nezaposlenosti u nekada snažnoj kolonijalnoj sili.  
    Druga sitnica je diskretno upozorenje s neke sporedne adrese u Europi, koje se može svesti na "ne smije vaš pristup EU zaustaviti stavljanje na raspolaganje inozemnom kapitalu vaših nekretnina". Ne možemo ga zatajiti, a nekako peče u očima. Kao da režeš luk. Jer, pomisliš: ima li to veze s rasprodajom stanova u centru Dubrovnika, kojima su stoljećima bili vlasnici Hrvati, ili najboljih zemljišta u Istri gdje će, kada strani kapital otkupi sve hotele, nicati ekskluzivne vile s ograđenim morem? Cijene su, dakako, takve da o kupovini istih može sanjati samo šačica Hrvata, uglavnom mešetara koji su lovu zgrnuli "kada je bilo vrijeme". Kažu, na Hvaru sada pustopoljina u kamenu i do 300 eura po metru kvadratnom. 
    Odgoda pregovora, čas zbog stanja u pravosuđu, čas zbog nečeg drugog, vrlo je lukava taktika naših mentora na Zapadu, a najnoviji gaf o belgijskim masonima koji "koče pregovore" samo je natuknica koja nam treba dati na znanje da masoni, drevni neprijatelji katoličanstva, stoje iza mračnih antihrvatskih sila koje su nam prepreka za ulazak u EU. Korupciju u porastu i nemoć države ne osporavaju ni HDZ ni SDP, no to, kao, nema veze. Dali smo Gotovinu kao "posljednji ulog" i dokaz nepokolebive pokornosti. Ali, eto, uvijek će se naći nešto novo. Naravno da hoće, jer imamo 25 milijardi dolara duga i ucijenjeni smo do te mjere da moramo rasprodati sve što vrijedi. Da ne bismo razjarivali mase, apsolutno su svi mediji pod kontrolom. Osim kada su u pitanju nebitne stvari. Onda su neviđeno demokratični i iskreni. Ubiše me umalo kada sam unaprijed tvrdio da u Big Brotheru mora pobijediti Hamdija. S našom virtualnom povijesnom krivnjom na plećima i slovenskim bezobrazlukom na grbači, što je ljepše i romantičnije nego da pobijedi jedan Rom i time Hrvati zauvijek sruše mit o supremaciji Vizigota oko Zagreba. 
    Jezim se zapravo crveno-crne koalicije, koju su neko vrijeme propovijedali mnogi, prikazujući je kao "slogu Hrvata prije ulaska u EU". I ja sam u to vjerovao. Pogotovo kada sam vidio da to može možda funkcionirati čak i u Njemačkoj. Kod njih zato da budu složni kad treba osigurati političku i ekonomsku dominaciju nad drugim zemljama buduće sretne unije, a kod nas da se lakše svi složimo oko rasprodaje države i nasilne europeizacije. Nisam homofob, ali kada Dorino Manzin, poglavar pederske udruge, zato što mu netko kamenom razbije šajbu na prozoru, dobije termin u centralnom dnevniku HRT-a, jasno je odakle među Hrvatima taj nagli preodgoj. Ili dresura, rekao bih. Još ako se oko takvih pizdarija postigne konsenzus crvenih i crnih, gdje nam je kraj.  
    Zato pozdravljam odlučan i nepomirljiv sukob ljevice i desnice, jer postoji tračak nade da će neki od njih barem jednom reći NE nekoj od monstruoznih ideja koje nam dolaze zaogrnute plaštom europske uljuđenosti i napretka. Dogovore li se svi da skinu gaće, tko će uopće pitati zašto moramo rušiti standard da bismo ušli u Europu, a penzioneri već kopaju po kontejnerima, ili zašto trgovci u nekim inozemnim prodajnim lancima crnče za 1.100 kuna mjesečno?

Gledam film Broj 23 u Cinestaru, žena kraj mene spava ko top, a meni se ukaže broj 13. Jel i mene drmnula paranoja ko ovog u filmu, pomislim. Ma nije, to je broj ordena koje ima general nam i narodni heroj Vladimir Zagorec kojeg smo s kištrama dijamanata i milijunima eura demokratski pričekali da zapali u Austriju. I tamo ostane štititi naše interese kao maneken hrvatske bespoštedne borbe protiv korupcije tada i sada. Pod uvjetom da ne laje o drugim magičnim brojevima, poput 77 još nejasnih računa. Jer, tko zna, možda bi netko u nas mogao snimiti film Broj 77.

     I jedno veliko hvala drugovima iz UEFA-e, svima od reda intimnim prijateljima, još iz djetinjstva u Bugojnu, Vlatkeca Markovića. Uspjelo mu je naizgled nemoguće: namjestio je da nismo dobili nijedan glas za Europsko prvenstvo i to baš sada kada smo bili apsolutni favoriti. Sa 13,000 ispisanih stranica prezentacije. Nas 15 spram 150 milijuna onih ignoranata iz Ukrajine i Poljske. Molim ime jedne ulice tamo gdje će niknuti stambeni objekt izgrađen novcem koji je Vlatko spasio od ove nepotrebne, poluprivatne i utopističke egzibicije. 

"Veliki brat" je psihološki megaeksperiment

Big Brother – kontrola uma?

Brazilski “favellos”, kvartovi velikih gradova gdje živi sirotinja i koji broje i više od dva milijuna stanovnika, postaju sve veći problem vlastima ne samo te države već i drugih zemalja koje su prenapučene, a mjesta za sve nema dovoljno. U “favellosima” je situacija takova da se između 18 sati i 6 izjutra drugog dana u njih uopće ne zalazi, pa u tom periodu njime vladaju gangsterski bossovi i ulični gangovi. Sigurno ste se zapitali kako bi izgledao scenarij jedne nekontrolirane pobune tolikog broja ljudi i na koji bi je način bilo moguće suzbiti. Isto se pitaju i mnogi čiji je posao takav scenarij suzbiti.
    Prva opomena zapadnim, tzv. “razvijenim”, zemljama je bila pobuna u Los Angelesu kada su četiri policajca bezrazložno isprebijala crnca Rodneya Kinga. Čitav kvart napučen crnim stanovništvom je opustošen, spaljen i opljačkane su sve trgovine, te uništeni svi automobili.
    Policija, Nacionalna garda, FBI i vojska gotovo da su bili nemoćni pred bijesom mase. Nedavno se nešto slično dogodilo u pariškoj četvrti Clichy, kada je razjarena masa, uglavnom obojenih useljenika, spalila čak 3000 automobila i počinila znatnu štetu u sukobima s policijom, koja je jedva ovladala situacijom, iako se radilo o nenaoružanim skupinama nevještima u uličnim sukobima.
    Svi trendovi pokazuju stalno raslojavanje stanovništva, kako u siromašnim, tako i bogatijim zemljama pa jedno od glavnih pitanja koja si postavljaju psiholozi glasi: kako se čovjek ponaša u ekstremnim uvjetima izolacije i deprivacije od nekih osnovnih zadovoljstava? Kako će izgledati budući zapadnoeuropski i američki siromašni kvartovi i kako je moguće predvidjeti i spriječiti svojevrsnu katastrofu koju nezadovoljna i razbješnjela masa može prouzročiti?
    Zamislimo jednu hipotezu za koju nema čvrstog dokaza, ali je vrijedna razmatranja: grupa stručnjaka biheviorista odabire skupinu od dvadesetak osoba različitih intelektualnih, obrazovnih, spolnih i drugih profila i stavlja je u potpunu izolaciju. Sve se prati kamerom 24 sata i bilježe se reakcije pojedinaca s naglaskom na to u kakvim okolnostima i kada neki od njih “pucaju”. Postaju li agresivni, apatični, depresivni, skloni euforiji, ekshibicionizmu, ispraznom filozofiranju, bijegu preko ograde ili se uklapaju u skupinu i gube identitet? Počinju li apatično prihvaćati lopovluke, nepravde, a skandale brzo zaboravljati? Kolika je masa informacija potrebna da se na brzinu suzbije neki skandal i u mozgovima ljudi potisne u drugi ili treći plan? Skupina ima određeni cilj, on je u eksperimentu neki oblik nagrade koji je poticajan i odgađa neželjene psihološke reakcije. Dakako, ključno je to odgađa li ih unedogled i koliko sam poticaj s vremenom gubi na učinkovitosti. Educirani eksperimentator nakon nekoliko mjeseci ima u rukama neprocjenjivo vrijedne podatke o dinamici grupe u izolaciji i ako mu se na raspolaganje stave podaci iz eksperimenata još pedesetak takovih grupa iz drugog kulturnog miljea, može lako predvidjeti štošta što bi se moglo dogoditi kada bi se veća grupa ljudi našla u sličnoj situaciji u stvarnom životu. Pokus je zabavan, ljudi vole gledati druge, upražnjavajući tako svoj prikriveni voajerizam, koji je također oblik potisnutog seksualnog nagona, a troškovi su cijelog projekta zanemarivi. Dapače, manja marketinška skupina se može pobrinuti da ih uopće nema, prodajom reklama.
    Meni se dogodilo nešto zanimljivo na samom početku posljednjeg Big Brothera u nas, što mogu potvrditi i neki moji prijatelji. Odjednom mi je iz čista mira sinulo da mora pobijediti Hamdija, bez obzira na novinstvo, predviđanja i priče po birtijama. Na putu smo za Europu, a najveća nam je prepreka stalno optuživanje za ustašku prošlost, ksenofobiju, mržnju prema marginalnim skupinama poput homoseksualaca, netolerantnost naše Crkve prema drugim vjerama i premali angažman vlasti da nas “europeizira”. Što je ljepše i poželjnije za našu sliku u Europi nego da pobijedi jedan Rom s tri razreda osnovne škole i da pritom u Hrvatskoj to nitko zločesto ne prokomentira? Ima li većeg dokaza da mi već jesmo zreli za Europu, čak više od Europe same, ako, recimo, pomislimo na neonaciste u Njemačkoj? Ajde da jednom i mi imamo sreće i na taj fenomen svrati pažnju sam BBC i snimi film o čudu neviđenu. Osobno me uopće ne smeta što je čovjek Rom, dapače, upravo među Romima imam nekoliko prijatelja i kao porijeklom Indijci su mi čak posebno simpatični. Malo me, međutim, zaboli glava da najutjecajnija TV emisija tog tipa među pubertetlijama promovira kao idola čovjeka s tri razreda škole. Jer, kako da nagovorim svog sina da studira fiziku, kemiju ili medicinu kada se milijunaš i “faca” postaje i bez škole, u dva, tri mjeseca. Bez da si dobar voditelj, dobro pjevaš, darovit si kao glumac ili stand-up komedijaš. Čak veća “faca” nego s najvećim mogućim obrazovanjem.
     A, možda i jest cilj da face s malo škole i znanja prihvatimo kao industrijalce, menadžere i dilere draguljima. Je li to nas netko pomalo kondicionira ili je na djelu moja bolesna mašta sklona teorijama zavjere?